Vesti:

Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Ljubavna poezija  (Pročitano 5083 puta)
Skiljk
Newbie
*
Poruke: 24


« poslato: 26, Април 2009, 06:24:17 »

BARBARA

Sjećaš li se Barbara, padala je kiša neprestana
nad Brestom toga dana, a ti si išla nasmijana
pokisla, ozarena, ocarana, pod krupnim kapima kise
sjeti se Barbara, sretoh te u ulici Sijama
smijala si se, i ja sam se smijao
sjecas li se Barbara
Nisam te poznavao, nisi ni ti mene
sjećaš li se, sjećaš li se toga dana
i ne zaboravi ga.
Jedan čovjek ispod neke kapije, zaklonjen
viknuo je tvoje ime, Barbara
a ti si potrčala njemu po kiši
pokisla, ozarena, očarana
i bacila si mu se u zagrljaj
Sjećaš li se Barbara,
ne ljuti se što ti kažem ti
jer ti kažem svakom koga volim
pa čak iako ga ne poznajem.
Sjećaš li se Barbara i ne zaboravi nikad
tu kišu tako blijedu i tako srećnu
tu kišu nad morem, nad arsenalom
nad brodom iz Cezana
Oh, Barbara
velika je svinjarija taj Rat i šta je sa sobom
sada
pod kišom od gvozdja, vatre, čelika, krvi
A onaj koji te je stezao u zagrljaju, zaljubljeno
da li je umro, nestao il je jos živ
Oh, Barbara
još uvijek kiša pada nad Brestom kao što je padala
nekada
Ali nije to isto, jer sve je porušeno
To su samo posmrtne kapi kiše, užasne i očajne
A nije ni onaj potop kiše, gvozdja, čelika, krvi
vec prosto kiša iz oblaka koji nestaju kao psi
kao psi koje donosi vodena struja iz Bresta
da istrunu negdje daleko, vrlo daleko od Bresta,
od koga nije ostalo ništa.
Sačuvana
Skiljk
Newbie
*
Poruke: 24


« Odgovor #1 poslato: 26, Април 2009, 06:28:49 »

Za tebe ljubavi

Isao sam na pticiji trg
i ptice kupio
za tebe
ljubavi
Isao sam na cvetni trg
i cvece kupio
za tebe
ljubavi
Isao sam na trg staroga gvozdja
i lance kupio
teske okove
za tebe
ljubavi
A onda sam otisao na trg robova
i trazio te
Ali te nasao nisam
ljubavi moja.

Zak Prever
Sačuvana
grunf
Administrator
Hero Member
*****
Pol: Muškarac
Poruke: 1051



WWW
« Odgovor #2 poslato: 29, Април 2009, 05:38:30 »

Ne merim vise vreme na sate,
ni po suncevom vrelom hodu;
dan mi je kada njegove se oci vrate,
i noc kada ponovo od mene odu.

Ne merim srecu smehom, ni time
da li je ceznja moja od njegove jaca;
sreca je meni kad bolno cutim s njime,
i kada nam srca biju ritmom placa.

Nije mi zao sto ce zivota vode
odneti i moje grane zelene;
sad mladost i sve neka ode:
on je zadivljen stao kraj mene.

Desanka Maksimovic - Sreca
Sačuvana

Ko je strejt, ne budi mu drug.

Nikad ti nisam rekao koliko do suza volim tvoju tršavu glavu koja u sumrak miriše na sapun i jesenji vetar.

The following statement is true:
The above statement is false.
Skiljk
Newbie
*
Poruke: 24


« Odgovor #3 poslato: 01, Март 2010, 02:26:20 »

ODAKLE MENI

Odakle meni u dzepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamencica
Koje si bacala iza sebe
Govoreci da ces tako lakse naci
U povratku put do kuce
A vrapci ih nece pojesti

Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledas
Kako opada lisce
Kada si volela da gazis po njemu

Odakle meni u kutiji od sibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna

Odakle meni snovi puni tvojih reci
I gomile recenica
Koje ti pricas samo meni

Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolazis ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kazem
Ja te volim
Samo zbog toga sto znam da znas
A meni je tesko da te reci izgovorim

Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaze mi samo jedno cao
Koje znaci i volim te
I drago mi je sto si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je sto si bas ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali ciji je svaki pokret
Cija je svaka rec pesma
Odakle meni ti?
Sačuvana
Skiljk
Newbie
*
Poruke: 24


« Odgovor #4 poslato: 01, Март 2010, 02:27:34 »

Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je zivjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je zivjela mislju:
Da voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al vise neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog sto jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, nocu,
Sledivsi moju Annabel Lee.
I dosli su plameniti rodjaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu sto kraj mora bi.

Zavidjeli su nam andjeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao sto znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Sto nocu je vjetar iz oblaka doso
I sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jaca od ljubavi mnogih
Sto stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti andjeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dusu od duse
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pokraj svoje drage do zore,
Svoje drage, - drage -, života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more,
U njenom grobu uz šumorno more

E. A. Poe
Sačuvana
zlatar
Newbie
*
Poruke: 32


« Odgovor #5 poslato: 01, Март 2010, 09:30:42 »

Можда спава

Заборавио сам јутрос песму једну ја.
Песму једну у сну што сам сву ноћ слушао:
Да је чујем узалуд сам данас кушао,
Као да је песма била срећа моја сва.
Заборавио сам јутрос песму једну ја.

У сну своме нисам знао за буђења моћ,
И да земљи треба сунца, јутра и зоре;
Да у дану губе звезде беле одоре;
Бледи месец да се креће у умрлу ноћ.
У сну своме нисам знао за буђења моћ.

Ја сад једва могу знати да имадох сан.
И у њему очи неке, небо нечије,
Неко лице не знам какво,можда дечије,
Стару песму,старе звезде, неки стари дан,
Ја сад једва могу знати да имадох сан.

Не сећам се ничег више, ни очију тих:
Као да је сан ми цео био од пене,
Ил' те очи да су моја душа ван мене;
Ни арије, ни свег другог, што ја ноћас сних:
Не сећам се ничег више, ни очију тих.

Али слутим, а слутити још једино знам.
Ја сад слутим за те очи да су баш оне
Што ме чудно по животу воде и гоне:
У сну дођу да ме виде шта ли радим сам.
Али слутим, а слутити још једино знам.

Да ме виде, дођу очи, и ја видим тад
И те очи, и ту љубав, и тај пут среће;
Њене очи, њено лице, њено пролеће
У сну видим, али не знам што не видим сад.
Да ме виде, дођу очи, и ја видим тад:

Њену главу с круном косе и у коси цвет,
И њен поглед што ме гледа као из цвећа,
Што ме гледа, што ми каже да ме осећа,
Што ми брижно пружа одмор и нежности свет,
Њену главу с круном косе и у коси цвет.

Ја сад немам своју драгу, и њен не знам глас;
Не знам место на ком живи или почива;
Не знам зашто њу и сан ми јава покрива;
Можда спава, и гроб тужно негује јој стас,
Ја сад немам своју драгу, и њен не знам глас.

Можда спава са очима изван сваког зла,
Изван ствари, илузија, изван живота,
И с њом спава, невиђена, њена лепота;
Можда живи и доћи ће после овог сна.
Можда спава са очима изван сваког зла.




Владислав Петковић ДИС
Sačuvana
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na: